Ovaj zahtjev je važan jer su djeca prioritet društva, na njima svijet ostaje. Treba im priuštiti sve ono što im omogućava zdravo i sretno djetinjstvo, što im pomaže u ostvarivanju njihovih želja i interesa, što doprinosi razvijanju njihovih sposobnosti i uči ih za samostalan budući život.
Tek sredinom 20. stoljeća javljaju se prve naznake uključivanja osoba
s intelektualnim teškoćama u društvo.[458] U devedesetim godinama
prošlog stoljeća počela se javljati filozofija inkluzije kao reakcija na
dotad prevladavajući institucionalni sustav “zbrinjavanja” i “zaštite”. U
pozadini inkluzije leži ideja da se osobe s teškoćama ne promatraju kroz
njihova ograničenja, nego kroz sposobnosti, interese, potrebe i prava.
Inkluzivno obrazovanje provodi se preobrazbom dvojnog odgojnoobrazovanog
sustava (redovni i specijalni) u jedinstven sustav koji
učenicima s teškoćama omogućuje da budu integrirani i prihvaćeni kao
vrijedni članovi u redovnim školama.[459] Iako se inkluzivno obrazovanje
najčešće spominje u kontekstu djece s teškoćama, ono obuhvaća i ostale
ranjive skupine koje su često marginalizirane, izolirane i isključivane.
Pod ranjivim skupinama djece podrazumijevaju se ona sa smetnjama
u intelektualnom razvoju, smetnjama u govoru, sluhu ili vidu, djeca s
kroničnim bolestima, djeca s različitim smetnjama u ponašanju, sklona
samopovređivanju i suicidu, djeca s epilepsijom ili drugim kroničnim
bolestima, napuštena, zanemarena ili zlostavljana djeca, djeca s PTSPom,
niskog imovinskog statusa, djeca beskućnika i nomada, djeca
izbjeglice, povratnici i pripadnici manjinskih grupa.[460] Inkluzivno
obrazovanje temelji se na pravu sve djece na kvalitetno obrazovanje, a
posebno je usredotočeno na ranjive skupine. Načela inkluzivne edukacije
prihvaćena su na Svjetskoj konferenciji o pristupu i kvaliteti edukacije
osoba s posebnim potrebama, u Salamanci, 1994.[461] i na Svjetskom
edukacijskom forumu u Dakaru,[462] 2000. Inkluzivni programi temelje
se na ideji da se u obrazovanje treba uključiti svako dijete, pa njegovo
fizičko, intelektualno, emocionalno, socijalno, jezično ili drugo stanje
tome ne može biti zapreka. Prema UNESCO-u, obrazovanje je facilitator
za razvoj svakog ljudskog bića, stoga psihičke, socijalne ili emocionalne
teškoće ne smiju biti zapreka mogućnosti obrazovanja.
Prema UNESCO-u,[463] samo rijetka djeca s posebnim potrebama
zahtijevaju odvojene institucije ili razrede, dok se većina može uklopiti u
redovne obrazovno-odgojne ustanove. Integracijom djece s posebnim
potrebama omogućuje im se kvalitetno obrazovanje, a program će
88 ANALIZA STANJA PRAVA DJECE U HRVATSKOJ 2014.
također utjecati na smanjenje diskriminacijskih stavova i predrasuda u
zajednici te na stvaranje otvorenog i solidarnog društva. Zbog toga bi,
uvođenjem takvih programa, trebala profitirati sva djeca, pa i društvo
u cjelini, jer program poštuje međuljudske različitosti i time mijenja
socijalnu perspektivu, pri čemu se orijentira na razvijanje potencijala
(a ne na nedostatke).
Važno je naglasiti da inkluzivno obrazovanje nije ograničeno na djecu
određene dobi, već ga treba provoditi na svim razinama obrazovanja.